Postoji li za svakog čoveka ono što je suđeno?

To je velika reč. Ja radije kažem da smo uzeti u službu. To ima veze sa ciljem kojem se teži. S druge strane, pojedinac je ograničen okolnostima, bolešću, telesnom građom, zemljom, narodom i razvija se unutar tih datih okolnosti. Ako se pomiri s datim okolnostima i prizna granice koje iz njih proističu, to će mu dati snagu za ispunjen život.
Kao terapeut kod svakoga vodim računa o tome kuda i u kojem smeru vodi njegov put. I gde su njegove granice. Vodim ga do toga da uvidi svoje granice i saglasi se s njima. Ne dajem prostora iluziji, kao da bi njegovi snovi mogli da postanu stvarnost.
Sudbini pripada i to da se saglasimo s posledicama vlastitog delovanja. Na primer, da neko ima upravo tu partnerku, upravo to zanimanje, upravo tu decu. Da je ograničen malim životnim očekivanjima, da sam radi na sopstvenom neuspehu i da mu je to, možda, sudbina. I toga ima. Ja se tu ne mešam. Ja radim isto ono što i on mora da radi. Upravo zato što mogu da se saglasim, unutar postavljenih granica mogu da pronađem puteve koji su od pomoći.

Moderan čovek polazi od toga da sam upravlja svojim životom, da je sam majstor svoje sudbine. I kaže se – “Sam si krojač svoje sudbine”. Zar u okvirima te sudbine ne postoji i nešto poput vlastite kreacije sreće i nesreće?

Svakako da postoji. Ali postoji i drugi put, put povinovanja i prepuštanja struji života. Kada neko primeti da je uzet u službu i tome se povinuje, dospeva do puteva koje nije mogao ni da zamisli. Cilj nije jasno iskristalisan i naredni koraci još su u tami. On je u saglasju, ali još ne znam kuda to tačno vodi. Onda, po pravilu, biva vođen ka nečemu mnogo većem, mnogo više ispunjavajućem negoli neko ko se oslanja samo na sebe. Jer delanje prouzrokuje otpore.

Bert Helinger

0
    0
    Your Cart
    Your cart is emptyReturn to Shop
    Scroll to Top